Usprkos svojim formalnim ovlastima, vijeće gradske četvrti na terenu nema nikakvu moć. Paradoks je tim veći što interes građana itekako postoji.
Objavljano: 10.03.2019.
Iako je politika grada Zagreba formalno decentralizirana, moje iskustvo vijećnice pokazuje da netransparentnost onemogućava decentralizirano upravljanje i smislen rad vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora. Manjak transparentnosti pritom nije rezultat nevaljalog rada unutar samog vijeća, već je rezultat činjenice da se odluke koje bi ono trebalo donijeti, zapravo donose na nekim drugim, višim, gradskim, razinama. Takvo postupanje čini formalni sustav postojanja gradskih vijeća besmislenim, no na političkoj razini ima još dublje posljedice – ono obezvređuje i krši demokratske principe decentraliziranog upravljanja gradom. Drugim riječima, donošenje odluka mimo VGČ čini izbore za ovu lokalnu razinu – besmislenima.
Netransparentnost, odnosno donošenje odluka na drugim razinama izravno oštećuje građane jer je tijelo koje bi ih trebalo izravno povezivati s gradskom upravom i omogućavati im participaciju u ‘odlučivanju’ na lokalnom nivou instrumentalizirano i posve onemogućeno u autonomnom djelovanju. Radom u Vijeću gradske četvrti, već u prvih nekoliko mjeseci uočila sam da opisani procesi posve obesmišljavaju postojanje VGČ te da ona zapravo služe gradskoj vlasti kao smokvin list koji ostvaruje tek privid demokratičnosti.
Premda načelno postoji pregršt stvari o kojima vijeće gradske četvrti raspravlja i donosi odluke, zbog čega sjednice vijeća znaju trajati doslovno i po četiri sata, ono samo praktički ne odlučuje ni o čemu važnomu i presudnom za cijelu gradsku četvrt. Tu i tamo može odlučiti o nekoj lokalnoj stvari, povezanoj s pojedinom situacijom: ulicom, asfaltom, vodovodom, nadstrešnicom, ležećim policajcem, itd. no, ni tada ne znači da će se tako donesene odluke realizirati. Naime, u bilo kojem trenutku netko iz Gradske uprave može odlučiti drugačije, da bi potom odluka donesena na gradskoj razini prebrisala onu donesenu u VGČ.
Iako zamišljene demokratično, kao manje izborne jedinice koje bi trebale djelovati neovisno o gradskoj upravi, time onemogućavati autonomne prakse ili samostalne politike te omogućiti opoziciji da bude na vlasti u pojedinim gradskim četvrtima, u stvarnosti to ni približno ne funkcionira kako je zamišljeno. Umjesto toga, Mjesne odbore i Vijeća gradskih četvrti gradska vlast koristi kao vlastiti instrument oktroiranja vlastitih odluka. To se postiže prebjezima vijećnika iz jedne u drugu stranku (u pravilu iz opozicije u poziciju) ili jednostavnim ignoriranjem ove razine odlučivanja, odnosno preglasavanjem na višoj razini gradske uprave.
Primjeri loših praksi
Kvartovska tijela time postaju tek obični “kućepazitelj”, potrčko gradske uprave koji obavlja sitne poslove popravaka. Na primjer, u VGČ-u Podsused-Vrapče pred nama su se našli poslovi donošenja odluke o davanju u zakup gradskih sportskih objekata na području grada Zagreba, odluke o izgradnji reciklažnog dvorišta u prostoru bivše cementare u Podsusedu, odluke o izgradnji podvožnjaka Medpotoki, odluke o izgradnji doma za starije i nemoćne na području gradske četvrti Podsused-Vrapče.
U slučaju sportskih objekata, Grad Zagreb je objavio natječaj u dnevnim novinama za davanje u zakup gradskih sportskih objekata, uključujući sportsku dvoranu Stenjevec na području naše gradske četvrti. Gradskom vijeću uopće nije dana prilika o tome raspravljati, niti se ta točka ikada našla na dnevnom redu sjednice VGČ. Obično, kada se nešto radi na nivou grada Zagreba, traže se mišljenja vijeća gradskih četvrti. Takav proces naređuje članak 86. Statuta grada Zagreba. Ona dakle ne obvezuje Grad Zagreb i gradsku skupštinu na prihvaćanje mišljenja VGČ. Mišljenje kvartova je savjetodavno, o tome se ne odlučuje na kvartovskoj razini, tim više je ignoriranje mišljenja gradske četvrti besmisleno. Ono pokazuje jasnu namjeru da se odluke donose mimo demokratskih procesa. Četvrti grada Zagreba poznate su po svojim lokalnim pobunama – od slučaja magnolije u Donjem gradu, preko parka na Savici, do organiziranja građana protiv daljnje betonizacije na Trešnjevci. Stoga se ignoriranjem VGČ zapravo sprečava pobuna na razini pojedinog kvarta. Postavljanje na dnevni red tema za koje Grad ima svoje planove zapravo bi omogućilo kvartovskim vijećnicima da pripreme lokalni otpor, kao što je to bilo u navedenim primjerima. Demokracija se ovdje pokazuje kao prepreka implementaciji politika aktualnog gradonačelnika.
Pitanje zakupa sportske dvorane u Stenjevcu dakle nije bilo stavljeno ni po kakvoj proceduri u naše razmatranje, već je jedan od vijećnika upozorio ostale na sporan natječaj te je točka uvrštena na sjednici u dnevni red. Nakon duže rasprave jednoglasno smo odlučiti da tražimo da Grad Zagreb poništi natječaj za zakup gradskog sportskog objekta u Stenjevcu jer se radi o javnom dobru u koje godinama gradska četvrt ulaže novac iz proračuna i ne želimo da bude manje dostupan prostor građanima. Nakon par mjeseci ponovno smo donijeli istu odluku. Međutim, dogodilo se nije ništa. Sa zakupom se ide dalje po planu Grada.
O planovima za reciklažno dvorište na bivšem prostoru cementare u Podsusedu, vijećnici i građani su za ovaj problem saznali jer je na dnevni red sjednice gradske skupštine bila predložena točka dnevnog reda povezana s prostornim planom u Gradu zagrebu i zbrinjavanjem otpada. Ta točka dnevnog reda poslana je vijeću gradske četvrti na mišljenje opet sukladno članku 86. – dakle neobavezno mišljenje vijeća o tom dokumentu. Radi ogromnog interesa građana i velikih prijepora oko reciklažnog dvorišta, na otvorenoj sjednici vijeća gradske četvrti donijeli smo jednoglasnu odluku da se ne slažemo s prostornim planom. Također smo priložili odluku u kojoj tražimo da se razmotre druga rješenja za reciklažno dvorište. I nakon cijelog tog spektakla, nije se dogodilo ništa.
Neispunjena svrha lokalne samouprave
Smisao rada VGČ-a posebno je teško objasniti građanima koji vjeruju da na ovoj razini ipak leži neka samoupravna moć, da Vijeće ipak ima neku sposobnost upravljanja situacijom u kvartu. Zbog toga se otvorenim sjednicama odazivaju u velikom broju, gdje izražavaju svoja mišljenja i potrebe, nude prijedloge i artikuliraju probleme, pokazujući kako na najnižim demokratskim razinama postoji potreba građana za aktivnijim angažmanom u zajednici. Razočarenje stoga proizlazi iz spoznaje da je VGČ zapravo beznačajno tijelo koje nema nikakav utjecaj u gradskoj igri s prostornim planom naše gradske četvrti.
Također, Grad Zagreb svake godine očekuje od Vijeća gradske četvrti da donese odluke o velikim infrastrukturnim projektima koje će na području četvrti financirati grad Zagreb. No, radi se o vježbi demokracije na papiru, bez realnih društvenih učinaka. Višegodišnjom usporedbom takvih planova s njihovom realizacijom, postaje jasno da rezultata na terenu nema, te da se radi tek o računovodstvenom prebacivanju sredstava u sljedeću godinu za projekte koji su trebali biti provedeni u prethodnoj godini.
Na primjer, katastrofalna infrastrukturna i prometna zapostavljenost naše gradske četvrti zahtijeva sanaciju – izgradnjom podvožnjaka Medpotoki, što bi odteretilo promet na Aveniji Bolonja, Škorpikovoj ulici i Oranicama, a gradska četvrt bi dobila još jedan izlaz na Slavonsku aveniju. Gradska četvrt odavno je platila taj projekt. I svake godine se iznova obećava početak realizacije koji se nikako ne događa. Ove godine iz grada je stigla odluka da će djelomično prenamijeniti drugi, podvožnjak, ne onaj čiju smo izgradnju na vijeću jednoglasno izglasali. Radi se o “prvoj pomoći”, no i od toga su prošla tri mjeseca, a ništa se još nije počelo događati. Nema čak ni prijedloga te djelomične prenamjene.
Kao posljednji primjer navest ćemo izmjene Gradskog urbanističkog plana (GUP) za Podsused. Na sjednici vijeća gradske četvrti, negdje početkom mog mandata, temeljito smo raspravljali o izmjenama GUP-a koje ćemo tražiti na prostoru naše gradske četvrti. Jedna od odluka koju smo donijeli ona je o prenamjeni zemljišta u svrhu mogućnosti izgradnje doma za starije i nemoćne, jer smo u deficitu s takvim objektima. Nekoliko mjeseci nakon ove naše odluke stigla je sa sjednice gradske skupštine odluka o planu izgradnje doma za starije i nemoćne na proizvoljno (sumnjivo) odabranoj čestici u našoj četvrti. Pri tome o ovome nisu bili obaviješteni ni predsjednik vijeća gradske četvrti (koji je iz stranke BM365) ni Vijeće već se ona nepoznatim putem našla na dnevnom redu gradske skupštine.
Zaključak mog rada u VGČ je kako ono usprkos svojim formalnim ovlastima, zapravo na terenu nema nikakvu moć. Paradoks je tim veći što interes građana itekako postoji, što je demokratska forma zadovoljena, ali joj politička praksa na lokalnoj razini nimalo ne odgovara. Mjesna samouprava ni u čemu nije samouprava.