Preslikavanje političkog trgovanja s gradske razine na lokalnu i „oduzimanje“ nadležnosti vijećnicima u gradskim četvrtima i mjesnim odborima destruktivan je proces koji u pitanje dovodi svrsishodnost postojanja mjesne samouprave. Isplati se ipak cijeli taj proces približiti građanima i zajedno s njima stvoriti pritisak za stvarnu participaciju stanovnika Zagreba u donošenju odluka, ne samo na razini mjesne samouprave, već na razini cijeloga grada.”
Objavljeno: 12.03.2019.
Na području Grada Zagreba osnivaju se gradske četvrti i mjesni odbori kao oblici mjesne samouprave putem kojih građani sudjeluju u odlučivanju o poslovima iz samoupravnog djelokruga i lokalnim poslovima koji neposredno i svakodnevno utječu na njihov život i rad.“ Ovo je članak 74. Statuta grada Zagreba koji nominalno definira decentralizirano i demokratično upravljanje gradom u kojem njegovi stanovnici imaju mogućnost sudjelovanja u donošenju važnih odluka o razvoju njihovih gradskih četvrti i mjesnih odbora putem autonomnih i decentraliziranih tijela mjesne samouprave – vijeća četvrti i mjesnih odbora.
Nažalost, moje dvogodišnje iskustvo rada u Vijeću gradske četvrti Trnje ukazuje na potpuno suprotnu praksu kojom su decentralizacija i demokratski mehanizmi upravljanja gradom kroz tijela mjesne samouprave kao „glasnika“ građana svedeni na mrtvo slovo na papiru Statuta grada Zagreba, a koji služe kao paravan i poligon za održavanje postojećih i dugogodišnjih političkih elita na vlasti, na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem. Doduše, već se kod iščitavanja Statuta može naslutiti da je funkcija vijeća četvrti i mjesnih odbora donekle ograničena, ali tek ekstenzivnom analizom proračuna grada Zagreba, važnijih gradskih dokumenata i onih kojima samo kao vijećnici/ce imamo pristup te sudjelovanjem u radu vijeća četvrti i mjesnih odbora, shvatili smo da su razmjeri ograničenja koja smo naslućivali u biti neograničeni. No, krenimo redom.
Prostor za participativno budžetiranje postoji, ali…
Proračun za mjesnu samoupravu iznosi gotovo desetinu ukupnog Proračuna grada Zagreba, odnosno 800 milijuna kn, od čega se 767.009.000 milijuna kn raspoređuje na 17 gradskih četvrti i 218 mjesnih odbora. Rekla bih relativno velik iznos ako o njegovoj raspodjeli u cijelosti i gotovo neposredno kroz tijela mjesne samouprave odlučuju stanovnici grada. To bi bio zaista veliki iskorak ka participativnom budžetiranju kao jednom od stvarno demokratskih mehanizama uključivanja stanovnika grada u planiranje njegova razvoja, a za što smo se tijekom predizborne kampanje u Zagreb je naš između ostalog i zalagali. No nažalost, tomu nije tako. Navedeni ukupni proračun za mjesnu samoupravu donosi Gradska skupština, što je za sustav predstavničke demokracije donekle logično, međutim već se na prvu ispostavlja kao potpuno nelogično raspoređivanje ukupnog iznosa po gradskim četvrtima. Naime, gotovo polovina, točnije 365.661.300 milijuna kn ulazi u tzv. Program održavanja komunalne infrastrukture o kojem ne odlučuju niti vijeća četvrti niti mjesni odbori, već Gradska skupština.
Gradski ured za mjesnu samoupravu ugovara poslove navedenih održavanja s firmama Zagrebačkog holdinga u kojemu je jedan od tri člana skupštine gradonačelnik Zagreba, a nama se na vijećima četvrti ispostavljaju samo ukupni iznosi za održavanje koji su dio Financijskog plana četvrti, temeljnog dokumenta svake gradske četvrti koji se mora donijeti na godišnjoj razini te Programa održavanja komunalne infrastrukture na području četvrti, pri čemu i u tom dokumentu imamo samo ukupne iznose koje grad plaća Čistoći, Zrinjevcu, Vodoopskrbi i Zagrebačkim cestama. Vijećnici gotovo ni u jednoj četvrti ne dobiju detaljan budžet i financijske izvještaje o izvedenim poslovima. Doduše, sve da ih i dobijemo, ne vrijedi puno, budući da o njima ne odlučujemo, već samo potvrđujemo iznose koji su negdje drugdje ugovoreni s firmama Holdinga. Pojedina vijeća četvrti nemaju vlastite račune tako da su u potpunosti financijski ovisni o gradu što situaciju s navedenim dijelom proračuna mjesne samouprave čini zaista tragičnom.
Ovako postavljena struktura odlučivanja o velikom dijelu proračuna mjesne samouprave, ali i ugovaranju poslova izrazito je nedemokratična i netransparentna, i ne samo da isključuje građane iz procesa donošenja odluka i nadzora nad tokovima javnog novca, već i same vijećnike koji je povrh toga moraju formalno potvrditi. S druge strane, budući da se radi o nemalom iznosu koji se netransparentnim putevima ulijeva u blagajnu Holdinga, otvoren je prostor za manipulacije i malverzacije za koje sam, ako postoje, gotovo sigurna da nisu u javnom interesu. Imajući u vidu to, u Zagreb je naš donijeli smo odluku da ćemo glasati protiv svih netransparentnih planova i programa, o kojima ne možemo realno odlučivati i za koje ne dobivamo financijske izvještaje.
Što se tiče ostatka proračuna mjesne samouprave, on iznosi 458.785.350 kn koje pripadaju kategoriji Osnovna djelatnost četvrti, međutim i od tog iznosa gotovo 100.000.000 kn predodređeno je za različite usluge o kojima mi ne odlučujemo. U to npr. spadaju i naknade za vijećnike/ice, dok je ostatak namijenjen tzv. komunalnim aktivnostima (izgradnja parkova, trotoara, pristupnih cesta, dječjih igrališta i sl.) o kojima na razini vijeća četvrti donekle odlučujemo. Taj iznos obuhvaća i proračune tzv. malih komunalnih akcija. Radi se o planovima održavanja na području mjesnih odbora koji se donose na vijećima mjesnih odbora, no nikome nije jasno o kojim akcijama je točno riječ, niti o njima postoje financijska izvješća.
Prelijevanje nedemokratičnosti odozgo prema dolje
Plan komunalnih aktivnosti donosi se na razini četvrti i kao što sam već spomenula, jedini je plan na koji donekle imamo utjecaj. Međutim, način na koji funkcionira rad vijeća četvrti i scenarij u kojem se taj plan donosi pokazuje kako se netransparentne i nedemokratične prakse s viših razina gradske vlasti preslikavaju na one niže, a igra moći, pozicioniranje i borba za privatne interese dio su uobičajene prakse na svim sjednicama vijeća četvrti, sa svojim specifičnostima u svakoj od njih. Kad govorimo o radu vijeća generalno, prije svega treba naglasiti da je gotovo sva moć „u rukama“ predsjednika vijeća i njegovih partnera. Iako se formalno na razini vijeća natpolovičnom većinom donose sve odluke, dnevni red predlaže predsjednik vijeća i on je „na izvoru“ svih informacija. Primjerice, ne postoji nigdje propisano da se sve vijećnike u vijećima četvrti informira o pitanjima i prijedlozima mjesnih odbora ili građana, a sudeći prema vlastitoj pošti te upitima i prijedlozima građana, sigurna sam da ih ima nebrojeno puno.
Predsjednici vijeća u pravilu komuniciraju s predsjednicima mjesnih odbora, predstavnicima gradskih firmi koje obavljaju poslove za četvrt, s ravnateljima gradskih ustanova na području četvrti i dr., a o čemu vijećnici ne moraju biti informirani. Kao vijećnica u gradskoj četvrti imam osjećaj kao da promatram jedan nepregledan svijet u kojemu, usprkos naporima i trudu predsjednika vijeća moje četvrti, ja nikada neću imati pristup, a nekako sam uvjerena da se u tom svijetu donose sve bitne odluke. Vjerujem da se stanovnici Zagreba osjećaju jednako prema cjelokupnom sustavu mjesne samouprave.
Neprincipijelne, ali stabilne koalicije
Što se tiče scenarija u kojem se donose Planovi komunalnih aktivnosti, iako u pravilu postoje sličnosti u različitim vijećima četvrti, zanimljive su i pojedinačne prakse. U Trnju je na vlasti nespretna, ali ne i nestabilna koalicija između tri člana stranke BM 365, dva člana HDZ-a i čak tri nezavisna vijećnika od kojih su dvojica s liste Sandre Švaljek. Ne treba posebno isticati da je SDP na Trnju dobio najviše glasova i posljedično najviše mjesta u vijeću te da Lijevi blok ima jednak broj mjesta kao i HDZ. No, usprkos tome svjedoci smo kako postizborne koalicije i dogovori mogu zaista biti izuzetno kreativni i čudotvorni procesi tokom kojih volja stanovnika četvrti završava na začelju, te iako je srž i smisao izbora i demokracije, ona prilikom konstituiranja vijeća potpuno gubi značaj. Ilustrirajmo to pitanjem: zašto nespretna, a ne nestabilna koalicija?
Nespretna jer tri nezavisna vijećnika imaju svoje zahtjeve kojima uvjetuju održavanje na vlasti stranke BM365 pa je put do dogovora nešto duži. No ujedno je i stabilna jer sam u ove dvije godine svjedočila tome da ove strane uvijek postignu dogovor. Ovo se posebno pokazalo prošle godine prilikom izglasavanja Plana komunalnih aktivnosti. Tada su vijećnici stranke BM365, te posebno nezavisni vijećnici lobirali za dominantno ulaganje u mjesne odbore iz kojih oni dolaze i u kojima je njihova glasačka baza. Budući da u vijeću četvrti činimo manjinsku opoziciju, to nismo uspjeli spriječiti, a vijećnici koji tvore većinu su uspješno postigli dogovor. Ove su godine vijećnici opozicije u vijeću iznijeli prijedlog kriterija za pravedniju raspodjelu sredstava među pojedinim mjesnim odborima. S obzirom na određena previranja među vijećnicima u većini, oni iz stranke BM365 odlučili su prihvatiti predložene kriterije. Vjerujem da su tako pokušali ojačati svoju većinsku poziciju i pokazati da nisu spremni potpuno popustiti pred političkim ucjenama nezavisnih vijećnika, a to im je dijelom i uspjelo.
Ipak, usprkos usvojenim kriterijima koji određuju da se sredstva po mjesnim odborima raspoređuju prema veličini odbora i broju stanovnika, M.O. također imaju nešto prostora za predlaganje aktivnosti na svojemu području, i to do 60 posto od ukupnog iznosa, dok s preostalih 40 posto iznosa raspolažu vijećnici četvrti. Od tih 40 posto planirano je financiranje aktivnosti od primarnog značaja za čitavu četvrt. Na primjer izgradnja parkirališta Doma zdravlja Zagreb centar – Trnje. No, plan komunalnih aktivnosti u konačnici je opet donesen političkom trgovinom i vještom manipulacijom pojedinih nezavisnih vijećnika i pozicije.
Teatar demokracije i pluralizam mišljenja
Bizarno je, mogla bih zaključiti, kako na sjednicama Vijeća prilikom donošenja odluka o raspodjeli tog jadnog dijela financijskog kolača među vijećnicima različitih političkih profilacija koji tvore većinu, vlada gotovo potpuna kohezija. Pri tom se ovaj dio političkog trgovanja niti ne pokušava prikriti. No, kad na vijećima donosimo odluke koje nisu od tako velikog značaja, nisu u našoj nadležnosti, ili imaju tek savjetodavnu ulogu, nastupa pravi teatar demokracije i pluralizma mišljenja.
Takve se – društveno manje važne odluke u kojima nema elemenata političke trgovine – koriste za propitivanje sustava funkcioniranja mjesne samouprave. On se tada portretira kao besmislen – jer gotovo ništa nije u nadležnosti vijeća gradskih četvrti. Propituju se i cijene koje nameću firme u sklopu gradskog Holdinga, glasa se protiv točaka koje će na Skupštini sigurno biti usvojene, brane se zahtjevi građana i mjesnih odbora, pišu se i šalju zaključci na koje se putem zaboravlja i sl. To je i vrijeme kada se ponavlja kako na razini mjesne samouprave nema politike i kako zajedno moramo djelovati za boljitak svih stanovnika Trnja. Kao da im je svima nekako mučno nakon prvog dijela sjednice koju naprosto moraju odraditi da bi se održali na vlasti u besmislenoj, ali našoj mjesnoj samoupravi, pa se u drugom dijelu „čiste“.
Ipak, nadu da demokracija još uvijek ima smisla, čak i kad je onemogućena “odozgo”, budi gotovo nevjerojatna, no istovremeno i lijepa činjenica da građani žele lokalnu samoupravu, osobni kontakt s vijećnicima te da nisu toliko apolitični koliko bi se slijepim prihvaćanjem izjava političkih moćnika, i s obzirom na postotak onih koji izlaze na izbore, moglo pomisliti. U gradu u kojem se mjesni odbori skrivaju od javnosti, iako su nekada bili javni i društveni prostori, građani pokazuju da nisu zaboravili na smisao demokracije. Oni aktivno traže odgovore, šalju nama vijećnicima pitanja, očekuju od nas da djelujemo u skladu s potrebama četvrti. Rade to s ciljem da sebi i svojoj djeci osiguraju ugodniji i funkcionalniji životni prostor, odnosno bolju kvalitetu života. Time se otkrivaju mobilizacijski i politički potencijali lokalne samouprave, koji je možda upravo zbog toga toliko pažljivo kontroliran putem političkih elita gradske vlasti.
Preslikavanje političkog trgovanja s gradske razine na lokalnu i „oduzimanje“ nadležnosti vijećnicima u gradskim četvrtima i mjesnim odborima destruktivan je proces koji u pitanje dovodi i samu svrsishodnost postojanja mjesne samouprave, ali svakako se isplati uložiti dodatni trud kako bi se cijeli proces približio građanima i uz njihovu podršku stvorio pritisak kojim će se otvoriti prostor za stvarnu participaciju stanovnika Zagreba u donošenju odluka ne samo na razini mjesne samouprave, već na razini cijelog grada.