Unatoč govoru o „našem kvartu“ i „zajedničkim interesima naših susjeda“, za predsjednika MO izabran je član HDZ-a koji nije dobio niti približno najviše glasova građana našeg kvarta. To je dogovoreno na višoj razini, a član HNS-a stvorio je koaliciju s vladajućima.
objavljeno: 05. 03. 2019.
Nakon vrlo intenzivne ZJN predizborne kampanje u kojoj smo dijeleći letke, skupljajući potpise i organizirajući vox populi akcije vrlo otvoreno i konstruktivno komunicirali s ljudima iz kvarta o stvarima koje u kvartu ne funkcioniraju, ili trebaju poboljšanje, u MO Bartol Kašić ušla sam s velikom dozom entuzijazma. Mislila sam kako je to tijelo dovoljno uronjeno u svakodnevicu građana i odmaknuto od viših gradskih struktura, da bi se stvari uz dovoljnu količinu truda mogle mijenjati i poboljšavati odozdo prema gore. Međutim, odmah na prvoj sjednici dvije stvari upale su mi u oko: unatoč govoru o „našem kvartu“ i „zajedničkim interesima naših susjeda“ za predsjednika MO izabran je član HDZ-a koji nije dobio niti približno najviše glasova građana našeg kvarta – to je dogovoreno na višoj razini, time što je član HNS-a stvorio koaliciju s vladajućima. Dakle i na toj „najnižoj“, najlokalnijoj razini pozicija se odredila “odozgo” potpuno nedemokratskim putem.
Sam taj inicijalni čin simbolički je započeo dva paralelna, međusobno nadopunjujuća, a maligna procesa. S jedne strane, pripadnost određenoj stranci vrlo je važna – ruke se i oko malih stvari poput klupa, ograda ili parkinga dižu ne prema vlastitoj procjeni već u dogovoru s koalicijskim partnerima, odnosno češće s onima iz vlastite stranke na višim razinama. Drugi proces jednako je porazan, budi i određenu količinu sažaljenja prema vijećnicima i njihovoj poziciji, a to je činjenica kako među vijećnicima MO-a vlada osjećaj krajnje nemoći i nevažnosti njihove procjene za čitav proces.
Rutinirano dizanje ruku za privid demokratičnosti
Članovi svih stranaka više puta su istakli kako su svjesni da je na našoj razini odlučivanja u većini slučajeva riječ o pukom dizanju ruku kako bi se održao dojam demokratskih procesa i institucija. Prednost onih iz vladajućih stranaka (HDZ i MB365) najčešće se sastoji od toga da su bliže izvorima informacija, lakše u Vijeću Gradske četvrti Črnomerec guraju pitanja koja su im bitna, budući da su u istoj stranci s predsjednikom odnosno potpredsjednikom. No unatoč ovim stranačkim ortačenjima, ako se njihovi interesi, odnosno interesi VMO iz nekog razloga u tom trenutku točno ne poklapaju s interesima stranačkog kolege iz VGČ, najčešće se dešava da su u potpunosti ignorirani i krajnje nemoćni.
Primjerice, vijećnici MO zaista izlaze na teren i dobivaju razne inpute od građana oko toga u što se u kvartu treba uložiti, VMO to slaže u prioritete malih komunalnih aktivnosti unutar svog MO-a te ih šalje VGČ kako bi oni pri raspodjeli novca komunalnih aktivnosti bili svjesni koja su goruća pitanja pojedinog MO. Nažalost, ovi prioriteti, uz sav dosluh predsjednika VMO i predsjednika VGČ, obojice iz redova HDZ-a, bivaju gotovo potpuno ignorirani. Krajnjem osjećaju nemoći svakako snažno pridonosi i činjenica da za svaki projekt koji se i odobri i ide u korist građana iznosi koji se nude od Grada i izvođača radova i nabavljača često djeluju prenapuhani (primjerice metalna ograda i njeno postavljanje u Zaprešićkoj ulici košta 296 500 kuna, ograda Doma za odrasle osobe na Vrhovcu košta 440 000 kn, a ograda kod dječjeg igrališta na Svetom Duhu košta 378 700, hortikulturno uređivanje DV Sunčev sjaj – Nazaret od kojeg se odustalo zamišljeno je da košta 520 000 kn) a kako se došlo do njih vrlo je netransparentno i nemoguće ući u trag. Na taj način vijećnici su u konstantnoj pat poziciji – ako ne pristanu na milijunske iznose za uređenje parkova, parkovi se jednostavno neće urediti, a na njima ostaje odgovornost da su to uskratili građanima jer Grad ih je bio voljan financirati. Zato većina vijećnika šutke pristaje na iznose na koje nemaju nikakav utjecaj.
Od frustracije do kohezije?
Bitno je primijetiti da ovakva nemoć među članovima MO Bartol Kašić stvara određenu neproduktivnu koheziju i osjećaj zajedništva u nemoći. Neprestani dopisi, požurnice različitim gradskim uredima od kojih rijetko kad dobivaju odgovor, kao i upiti da se dobiju izvještaji kako se određuju prioriteti i kako se potrošio novac za male komunalne akcije u pojedinoj godini, ipak rađaju ogromnu frustraciju među članovima koja nažalost ne vodi nigdje, jer je ovisnost o mjesečnoj naknadi, ili ponekad odanost stranci jača. U trenutku primjerice kad sam odlučila glasati protiv iznosa utrošenih na male komunalne akcije (ovo se odnosi na godišnji novac koji se izdvaja na usluge gradskih tvrtki poput čišćenja i održavanja – iznosi su fiksni i u potpunosti netransparentni za vijećnike), a nakon što smo tražili i nismo dobili uvid u to na što su točno iznosi potrošeni te iako su moji suvijećnici bili jednako frustrirani time, odlučili su glasati za, jer „mi ionako ne možemo ništa promijeniti“.
Sve u svemu, tijekom mandata vijećnici su upadali u sve veću apatiju zbog svoje nemoći, no zbog hijerarhijske strukture upravljanja u njihovim strankama i neefikasnosti samog sistema uronjenog u birokratizaciju koja kao da služi tome da umori protivnika, pristaju na to da dižu ruke kako bi zaradili naknadu.
Kapanje loših praksi “odozgo prema dolje”
Zanimljivo je da se iz pozicije MO, rad VGČ-a čini znatno autonomniji, s većom količinom moći i bliži Gradskoj skupštini – ali kad se pogleda rad VGČ-a, situacija je prilično slična, osim što je stranačka pripadnost puno izraženija – zastupnici pozicije nalaze se na sastanku kluba prije svakog vijeća, često kasneći na sjednicu, da se dogovore oko svih točaka oko kojih nastupaju uigrano i unisono – zastupnicima opozicije teško je prodrijeti u ono što se dešava, a njihove teme i točke dnevnog reda često se marginaliziraju. Ipak, iz samo dvije sjednice VGČ Črnomerec postalo mi je jasno da je osjećaj nemoći možda samo bolje prikriven, te da je i ovdje riječ o svojevrsnom teatru u kojem se samo naizgled posjeduje autonomija odlučivanja.
Mislim da je primjer koji to odlično ilustrira situacija u kojoj je VGČ donijelo negativan zaključak, konkretno oko uvođenja parkiranja u Ulicu Gjure Szabe, da bi naknadno saznalo da je na razini Grada u tu ulicu već uvedena naplata parkiranja, samo se još nije provela. Potom se nakon samo tri dana sazvala nova sjednica s jednom točkom dnevnog reda: mijenjanje zaključka s prethodne sjednice, kako bi bila u skladu s onim što je već odlučeno na višim razinama. Ne treba niti spominjati da je tom sjednicom “potrošena” obaveza nalaženja vijećnika u veljači, svoju su naknadu zaradili, te su se za drugu veljačku sjednicu sazvanu krajem mjeseca (na kojoj bi bilo više točaka dnevnog reda i koja je zapravo bila potrebna) mahom ispričali, čime je ona otkazana.