Skip to main content

Trebaju li gradu Zagrebu uopće ovakvi mjesni odbori? Jesu li oni išta drugo doli paravani decentralizacije te prividi demokratičnog upravljanja gradom?

Objavljano: 07.03.2019.

Ovaj izvještaj pisan je iz iznimno ograničene perspektive sudjelovanja na jednoj sjednici mjesnog odbora. No, kao članica kvartovske grupe “Črnomerec je NAŠ!” od lokalnih izbora 2017. aktivno sudjelujem u radu kvartovske grupe te sam upoznata sa svim problemima s kojima su se kolegice Hana Jušić, Jelena Zenko Milović te Tomislav Domes (vijećnici na području Črnomerca) susretali u svom vijećničkom radu.

Sjećam se da sam na početku svoga imenovanja u MO pomislila kako je početak godine sjajno vrijeme za entuzijastične poduhvate u kvartu. Na angažman u mjesnom odboru primarno natjerala me ljutnja koju osjećam svaki dan dok prolazim zagrebačkim ulicama: ljutnja na kontejnere pretrpane smećem, ljutnja na nedostatak ikakve smislene biciklističke infrastrukture zbog kojeg poginem skoro svaki drugi dan, ljutnja na neodgovoran pristup urbanističkom planiranju, na nedostatak zelenila i javnih zelenih površina, na prometno ludilo koje se očituje u gužvama gdje god kreneš i polufunkcionalnim te sporim javnim prijevozom. Ljutnja na neiskorištavanje prirodnog potencijala Medvednice. Tu svoju ljutnju htjela sam pretvoriti u nešto produktivno, u konkretizirane prijedloge i realno izvedive projekte.

Tako sam završila na svojoj prvoj, a ukupno 20.-oj sjednici mjesnog odbora Bartol Kašić kao jedna od sedmoro ljudi koji su od svojih sugrađanki i sugrađana izabrani da pokušaju naš kvart učiniti boljim. Došla sam naoružana sviješću da od svega što bismo željeli, zapravo možemo učiniti malo. No, iznenadilo me zapravo koliko malo. Svoja iskustva sažela bih u dva glavna principa po kojima mi se čini da VMO funkcionira. Prvo, demokracija postoji samo kao privid, forma izgleda zadovoljeno na papiru, no u praksi ništa ne odgovara tom stanju. Drugo, očekivanja ne mogu biti toliko niska, koliko malo realizacije je moguće. Oba ću principa ilustrirati primjerima.

Privid demokracije: Mjesni odbori ne odlučuju ni o čemu relevantnome

Kao politologinja, nisam se mogla načuditi prividu demokracije u kojoj svi mi vijećnici sudjelujemo. Kako je bio početak godine, usvajali smo dva ključna dokumenta za rad mjesnog odbora: Financijski plan Mjesnog odbora Bartol Kašić za 2019. godinu i Prijedlog Plana Malih komunalnih akcija za istu godinu.

Male komunalne akcije su, laički rečeno, sve intervencije u kvart u danoj godini. Prva stvar koja mi je bila nejasna je to da usvajamo Plan malih komunalnih akcija (s pripadajućim godišnjim budžetom od 897.406 kuna) prije no što smo usvojili Financijski plan za 2019. godinu. Ne usvajamo li prvo cijeli proračun pa tek onda radimo plan po stavkama na što ga potrošiti? Odbacila sam svoje misli kao pretjeranu autobirokratizaciju. No pitanja su bila na mjestu. Redoslijed glasovanja o točkama nema logike i smisla jer je samo glasovanje besmisleno i bespredmetno. Zašto? Plan malih akcija podijeljen je na dvije stavke: održavanje javnih zelenih površina i redovito održavanje nerazvrstanih cesta.

Neupućeni čitatelji mogli bi pomisliti da u sklopu te dvije stavke vijećnici mogu predlagati konkretne aktivnosti. Neupućeni čitatelji bili bi u krivu.

Ove dvije stavke odnose se na redovite aktivnosti koje Zagrebački Holding d.o.o. (Podružnice Zrinjevac i Zagrebačke ceste) provode na godišnjoj razini – popravke cesta, održavanje parkova i sl. Zašto mi izglasavamo plan redovitog poslovanja Zagrebačkog Holdinga na mjesnoj razini nije mi bilo jasno. To je otprilike kao da na mjesnoj razini sedam vijećnika/ica izglasava godišnji plan odvoza smeća kojeg Čistoća ionako ima i provodi. Ne možemo izabrati drugog izvođača radova, ne možemo u plan ubaciti neku novu komunalnu aktivnost, ne možemo mijenjati iznose, ne možemo de facto ništa. Nakon nekoliko mojih pitanja, kolege vijećnici/ce su mi pojasnili da je iznos alociran za PMKA iz godine u godinu isti, da ga ne možemo mijenjati te da Holding na kraju godine “naštela” izvještaj da u kunu paše s planom kojim smo usvojili.

Na moje pitanje da li se na kraju 2018. godine tražilo detaljan izvještaj o raspodjeli tih 900.000 kuna, odgovor je bio potvrdan. No, ipak, podatke nismo dobili, i nećemo.

Po pitanju druge odluke, Financijskog plana, neupućeni čitatelji mogli bi pomisliti da smo njime utvrdili koliko sredstava imamo na raspolaganju za održavanje i ulaganje u kvart te kako ćemo ih potrošiti. Kao vijećnici, usvojili smo godišnji proračun u iznosu od 1.059.406,00 kuna, no ta svota je prethodno utvrđena na razini Grada i usvojena na gradskoj skupštini kao dio godišnjeg zagrebačkog proračuna. Zašto smo onda glasali o unaprijed određenom iznosu, kada nismo dali nikakav input na temelju kojeg je ona uopće određena, niti nam na raspolaganju stoje bilo kakvi mehanizmi kojima bismo iznos mogli povećati ili smanjiti ukoliko zaključimo da za to postoji potreba? Zašto je uopće nas sedmoro usvojilo dva spomenuta dokumenta? Da smo glasali jednoglasno protiv,na području Mjesnog odbora Bartol Kašić ne bi se baš ništa promijenilo. Zrinjevac bi i dalje sadio cvijeće i kosio travu, Zagrebačke ceste sanirale bi potencijalne rupe u cestama, kvartovski život bi mirno tekao dalje.

Očekivanja ne mogu biti toliko niska, koliko realizacija može biti malena

Imala sam sreće da je na mojoj prvoj sjednici tematizirano postavljanje 4 klupice ispred Instituta za tumore. Vijeću je pristigao zahtjev i pomislila sam kako je sjajno što ćemo ga moći ispuniti kako bi pacijenti iz Instituta te njihovi prijatelji i obitelji imali gdje sjesti kada se izađu van prošetati. Naravno, s obzirom da mjesni odbor nema svojih sredstava za platiti postavljanje tih klupica, čak i ako izglasamo ovu točku morat ćemo sredstva tražiti od Vijeća Gradske četvrti Črnomerec da nam to plati. Moguće je da nas odbiju.

Kada je došlo vrijeme za glasanje pomislila sam kako se radi o jednoznačnoj točki na kojoj neće biti protivnih glasova. Ipak, prije glasanja, kolegama sam postavila nekoliko pitanja čiji su me odgovori, u najmanju ruku, neugodno iznenadili. Prvo, koliko će te klupice koštati (po komadu i ukupno)? Ne znamo koliko će klupice koštati i nema nikakve mogućnosti da saznamo cijenu prije nego izglasamo da idemo u to (kolege vijećnici su prethodno pokušavali dobiti ponude za slične intervencije od stručnih službi Grada – nisu ih nikada dobili).Drugo, hoćemo li moći birati među raznim dobavljačima i raznim vrstama klupa? Odgovori su na oba pitanja bili negativni. Takve stvari, naime, Grad rješava na centralnoj razini. No, odgovor na treće pitanje me prosto šokiralo. Gdje će točno biti postavljene klupice?Preko poznanstava i osobnih veza, dogovorit ćemo da iz Holdinga nazovu kolegu vijećnika umirovljenika koji živi blizu te koji će im arbitrarno reći gdje da postave klupice po vlastitom nahođenju (ako do ovog koraka uopće dođe).

Ukratko, jedini prostor odlučivanja kojeg smo imali bila je odluka želimo li klupice ili ne. Ako izglasamo da, možda se naknadno ispostavi da one koštaju 30.000 kuna po komadu. Ako izglasamo ne, na nama leži odgovornost za propuštenu društvenu korist. Stoga, koja je u ovom slučaju uopće prava odluka? Umjesto zaključka, postavila bih pitanje: trebaju li gradu Zagrebu uopće ovakvi mjesni odbori? Jesu li oni išta drugo doli paravani decentralizacije te prividi demokratičnog upravljanja gradom?