Iz glave jednog dječaka:
Bio je prekrasan sunčan dan, uzbuđeno sam koračao poznatom ulicom.
Tu gdje smo do jučer od sapunice puhali balone, šmrkom se prskali i loptom dodavali, sada ozbiljnog lica i znojnog čela, stišćem maminu ruku. Mjesecima su trajale pripreme. Uz pomoć teta u vrtiću naučio sam ravne i zakrivljene crte, tjednima unaprijed roditelji su mi kupili školsku torbu. Plavu s dvije metalne crvene kopče. I pisanke smo kupili. Danima sam razmišljao što ću obući za taj prvi dan. Nove tenisice i traperice, pa ne mogu valjda u trenirci u školu. Bio sam i kod tete frizerke koja mi je uredila frizuru. Na ježa, to je sada moderno. Strašno sam uzbuđen, danas se sve mijenja! Danas postajem veliki, danas više ne idem u vrtić, danas je PRVI DAN ŠKOLE i ja i službeno postajem ĐAK PRVAK!
Stara školska zgrada otvorila je svoja vrata kako bi još jednom dočekala male đake. Ali kuku lele, u tu istu školsku zgradu ulaze i veliki đaci, gimnazijalci?! Mrko nas gledaju, mi smo mali i trapavi, mi se guramo i ne znamo stati u vrstu, mi pravimo buku jer još ne znamo školski red. I odjednom je velika gužva, puno đaka, velikih i malih. Uznemiren sam i preplašen. Pomislim: “Ma ta škola i nije nešto, želim nazad u vrtić!”
Za svako dijete najvažniji dan u životu je polazak u školu. Dan kad ono postaje član “velikih”.
Naša je osnovna škola podstanar u zgradi III. gimnazije. To osim manjka prostora i gužve na hodnicima znači kako su naša djeca zakinuta za niz izvannastavnih aktivnosti te lišena mogućnosti da budu izvrsna u nečemu jer za to jednostavno nema uvjeta. Nemaju samostalni kabinet za kemiju, odgovarajuće opremljene radionice za tehnički odgoj, ne mogu koristiti sportsku dvoranu jer smetaju velikima, ne mogu ulaziti u svlačionicu jer se tamo odijevaju veliki itd.
Treba istaknuti kako je zgrada III. gimnazije iz 1936. godine i pretrpjela je ozbiljna oštećenja u potresu. Roditelji, nastavnici, a najviše djeca s nestrpljenjem čekaju svoju novu školsku zgradu već 35 godina. To je više od tri desetljeća. Unazad nekoliko godina niknule su nove zgrade u Bužanovoj ulici, trenutno se gradi “titanik” u Škrlčevoj, u Harambašićevoj na mjestu bivših poštanskih hala, također su u planu nove višekatnice. Gdje li će ti mali stanari ići u školu?!
Naš donedavni gradonačelnik, razni političari, oportunisti i ine druge osobe na položaju promarširali su našim kvartom i svi su pričali i obećavali. Pronašla se lokacija za novu školsku zgradu, raspisao natječaj za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja još 2007. godine. Na natječaju je pobijedio projekt autorskog tima zagrebačke tvrtke ARHANARH, dobivena je lokacijska dozvola klase: UP/I-350-05/17-01/148, urbroja: 251-13-21-1/024-17-12, od 23. kolovoza 2017., a premijer Andrej Plenković osobno je potpisao Odluku o utvrđivanju interesa RH za izgradnju OŠ Dragutina Kušlana, NN 112/2018 još 2018. godine! (https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2018_12_112_2174.html)
Što se čeka? U čijoj ladici idejni projekt skuplja prašinu i zašto? Pod krinkom rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, sve stoji desetljećima! U međuvremenu je i vlasništvo pojedinih čestica koje su predviđene za gradnju škole promijenilo vlasnika. Kome se to išlo na ruku?
U čijem je to interesu?!
Dječak s početka priče sada je već prosijedi, sredovječni čovjek. Njegova djeca su već davno završila osnovnu školu i kao niti on, nisu dočekala novu modernu zgradu.
Nećemo dopustiti da i naši unuci jednom pričaju svojoj djeci kako se na prostoru Stare Peščenice jednom trebala graditi neka škola. MOŽEMO izvaditi projekte iz ormara i konačno pokrenuti izgradnju nove, moderne zgrade škole Dragutina Kušlana po mjeri malih đaka.