Društvena jednakost

U Hrvatskoj 24.8% stanovništva živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a 8.6% u uvjetima teške materijalne deprivacije.

Prije pandemije svakom devetnaestom radniku prijetilo je siromaštvo, a poslodavci su na vladine mjere za ublažavanje učinaka pandemije koronavirusa prijavili gotovo pola milijuna radnika. Hrvatska je, sa 6.1% radnika na kratkotrajnim ugovorima i velikim udjelom sezonske radne snage, najnesigurnije tržište rada u Europskoj uniji. Preko šesto tisuća umirovljenika prima mirovinu ispod granice rizika od siromaštva. Prema nekim indikatorima Hrvatska se svrstava među zemlje s visokom nejednakošću.

Upravo sada, u periodu pandemije i nakon nje donose se i donosit će se mjere koje će definirati razvoj društva u narednim desetljećima. Odgovor na pandemiju koji bi ostao u okvirima dosadašnje ekonomske politike dodatno bi povećao nejednakosti.

Ne pristajemo na takvu budućnost. Provodit ćemo progresivne socijalne, obrazovne, zdravstvene, kulturne i druge politike koje stvaraju preduvjete za povećanje društvene jednakosti. Usredotočit ćemo se posebno na politike koje socijalno isključenim i marginaliziranim skupinama osiguravaju dostojanstven život.

Važan element u tome je i revizija osnovica po kojima se priznaje pravo iz sustava socijalne skrbi prema metodologiji za smanjenje rizika od siromaštva.

Načelo poštivanja i promocije ljudskih prava temeljno je horizontalno načelo našeg političkog djelovanja. Sve politike koje razvijamo moraju proći kroz provjeru usklađenosti s domaćim i međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. To načelo ćemo intergrirati u proces kreiranja javnih politika od strane svih državnih tijela. No osim horizontalne integriranosti ljudskih prava u javne politike, značajno ćemo ojačati institucije zadužene za zaštitu i promociju ljudskih prava. Tu primarno mislimo na pravobraniteljstva koja moraju imati slobodan prostor neovisnog djelovanja, resurse i ekspertizu kako bi uistinu kritički mogla sagledavati rad Vlade i drugih javnih institucija i ustanova.

Postići društvenu jednakost znači osigurati jednak i javno financiran pristup svim javnim uslugama od odgoja i obrazovanja, do zdravstva i socijalne skrbi jer one ne smiju ovisiti o profitnoj logici tržišta.

To znači stvoriti obrazovni sustav koji razdvaja materijalne uvjete od obrazovnih postignuća i koji se bazira na ugledu nastavničke profesije i demokratski ustrojenim školama. Isto tako to znači učiniti zdravstvo dostupnim svim građankama, osigurati svima dostojanstvenu starost i krov nad glavom te ujednačeno razvijati institucionalnu i nezavisnu kulturu, poštujući temeljno načelo da kulturna infrastruktura i sadržaji moraju biti dostupni svima.

Društvena jednakost znači i inzistiranje na rodnoj ravnopravnosti kroz socijalne i ekonomske politike koje potiču egalitarnu raspodjelu rada i skrbi između muškaraca i žena i ujednačene plaće. Ona znači i zaštitu temeljnih prava i sloboda svake osobe bez obzira na porijeklo, nacionalnost, vjeru, rasu, političko opredjeljenje, spol, seksualnu orijentaciju, rodni identitet, rodno izražavanje i druga obilježja.

Društvena jednakost znači i primjenu pozitivnih mjera od strane države radi zaštite i ostvarivanja jednakih prava za sve građanke. Socijalne politike moraju imati jasne ishode vezane uz ljudska prava i jednakost građanki, pri čemu država nije samo obvezna osigurati mogućnost da formalna prava budu distribuirana bez diskriminacije, već je dužna ukloniti strukturalne nejednakosti i postojeće socijalne i ekonomske disparitete.

Potrebno je usklađeno djelovanje svih sektorskih politika, a posebnu pažnju posvetit ćemo širenju mreže socijalnih usluga u zajednicama i jačanju izvaninstitucionalnih oblika pružanja socijalnih usluga za koje je nužno osigurati sredstva i ne prepustiti ih mehanizmima tržišta.

Donijet ćemo niz dugoročnih politika kojima je cilj smanjivanje postojećih nejednakosti i adekvatna zaštita najugroženijih skupina.

Naša socijalna politika izdvaja sljedeća ključna područja: dostojanstveni život starijih osoba, ulaganje u djecu i smanjivanje rizika od siromaštva, unaprijeđenje prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, usklađivanje privatnih i poslovnih obaveza u cilju postizanja rodne ravnopravnosti te unaprijeđenje položaja blokiranih osoba.

DOSTOJANSTVENI ŽIVOT STARIJIH OSOBA

Zbog niskih mirovina i neadekvatno definiranih socijalnih prava, umirovljenici u RH predstavljaju skupinu koja je u najvećem riziku od siromaštva u cijeloj EU. U Hrvatskoj je rizik siromaštva u razdoblju od 2014. do 2018. za osobe starije od 65 godina iznosio 31,8% (EUROSTAT, 2020). Politike države stoga trebaju biti usmjerene prema uvođenju zaštitnog dodatka za starije osobe kako bi se spriječio porast siromaštva.

Inzistirat ćemo na povećanju ekonomske pristupačnosti domova za starije i nemoćne osobe. Dvostruko je više privatnih i ne-državnih domova za smještaj starijih i nemoćnih osoba od onih javnih. Taj je trend vidljiv i u većem  broju smještajnih kapaciteta kod privatnih i nedržavnih pružatelja usluga smještaja negoli kod javnih pružatelja usluge smještaja. Zbog deregulacije i privatizacije ove usluge i nedovoljnog ulaganja u financiranje sustava javnih domova dolazi do rasta cijena usluge smještaja, a domovi za starije i nemoćne osobe postaju financijski nedostupnima velikom broju umirovljenika RH.

Izgradit ćemo nove domove za starije i nemoćne osobe kako bismo osigurali veću dostupnost domova svim građanima, zaustavili rast cijena i uveli višu razinu regulacije i kontrole nad pružanjem ove usluge. Također svi pružatelji usluge smještaja za stare i nemoćne osobe u Hrvatskoj trebaju osigurati dostatan dio smještajnih kapaciteta za smještaj siromašnih umirovljenika na temelju rješenja Centra za socijalnu skrb.

Osigurat ćemo ujednačen regionalni razvoj socijalnih usluga u domovima korisnika i lokalnim zajednicama, osobito za korisnike u riziku od smještanja u institucije socijalne skrb. To se može učiniti kroz financijsko jačanje programa pomoći u kući za starije osobe i kroz jačanje mreže dnevnih centara koji bi pružali usluge individualnog i grupnog savjetovanja te boravka za starije osobe. Dodatno, razvojem kvartovskih centara, osim pružanja socijalnih usluga u zajednici, poticat ćemo i osnaživati volonterski rad u zajednici.

Poticanjem ujednačenog regionalnog razvoja izvaninstitucionalnih usluga za starije i nemoćne osobe ujedno promičemo zdravo starenja te uključenost starijih osoba u društvo i lokalnu zajednicu. Širenje takvih usluga doprinosi održavanju radne i socijalne funkcionalnosti starijih osoba i omogućavanje nastavka života u vlastitim sredinama, u svrhu sprječavanja prerane institucionalizacije osoba u umirovljeničke domove.

Strože ćemo regulirati ugovor o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju te uvesti registar pružatelja uzdržavanja kako bi se spriječila dosadašnja praksa zloupotrebe tog instituta i prevare.

Zastupamo politiku nulte tolerancije svih oblika nasilja nad starijim i nemoćnim osobama u državnim i privatnim institucijama.

ULAGANJE U DJECU I SMANJIVANJE RIZIKA OD SIROMAŠTVA

Ulaganje u djecu vidimo kao izuzetno važan aspekt socijalne politike kojim ćemo doprinositi umanjivanju klasnih razlika te smanjivanju rizika od siromaštva i rastuće nejednakosti.

Provodit ćemo mjere i programe usmjerene prema povećanju materijalne i socijalne dobrobiti djece, unapređenju uvjeta u kojima djeca rastu i izjednačavanju njihovih životnih šansi.

Unaprijedit ćemo usluge izravno usmjerene na sveobuhvatnu podršku roditeljstvu pružanjem prilika i osiguravanjem uvjeta za unapređenje roditeljskih vještina, znanja i kompetencija potrebnih za razvoj i podizanje djeteta u svim fazama njegova života. Ovo je posebno važno za roditelje i djecu koja žive u otežanim okolnostima i u riziku od siromaštva. Trebamo implementirati sveobuhvatan pristup zdravlju, kvalitetnom stanovanju, elementarnim životnim potrebama; te obrazovanju i uslugama u zajednici koje će roditeljima olakšati podizanje djece i doprinijeti izjednačavanju okolnosti u kojima djeca žive, odnosno izjednačavanju njihovih životnih šansi.

PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM I DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

Pristupit ćemo cjelovitoj provedbi Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom koja je utemeljena na na načelima ljudskih prava i socijalnom modelu invaliditeta. Konvencija stavlja težište na mogućnost izbora i kontrolu nad svojim životom osoba s invaliditetom, neovisno o stupnju i vrsti oštećenja. Uz intenziviranje dostupnosti i pristupačnosti svim javnim uslugama, radit ćemo na osiguravanju specijaliziranih usluga koje pospješuju ostvarenje ustavnih prava osobama s invaliditetom.

Kroz obrazovni sustav povećavati ćemo osjetljivost i solidarnost prema osobama s invaliditetom kvalitetnim uključivanjem djece s invaliditetom i poteškoćama u razvoju u vrtiće, osnovne i srednje škole. Poticat ćemo zapošljavanje osoba s invaliditetom i razvoj društvenog poduzetništva za radnu integraciju osoba s invaliditetom. Radit ćemoi na stvaranju prilika za integraciju i autonomiju osoba s invaliditetom kojima tržište rada ne može ponuditi adekvatno radno mjesto.

Uspostavit ćemo jedinstveno tijelo za vještačenje i provedbu konzistentne metodologije vještačenja u postupcima priznavanja prava propisanih Zakonom o socijalnoj skrbi. Zakonom treba urediti pravo na pomoć u kući roditeljima njegovateljima u slučaju korištenja bolovanja ili godišnjeg odmora. Treba omogući da u slučaju više djece s poteškoćama, roditelji imaju pravo na dodatne njegovatelje.

Donijet ćemo Zakon o inkluzivnom dodatku u svrhu zadovoljavanja svih potreba osoba s invaliditetom nastalih uslijed uvećanih troškova izazvanih invaliditetom, a kojim će se objediniti sve naknade koje sada primaju osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju. Uredit ćemo pitanje njegovateljskih naknada na način da one mogu služiti kao dokaz kreditne sposobnosti. Promijenit ćemo Zakon o socijalnoj skrbi i s njime povezane pravilnike u dijelu koji se odnose na ustanove pružateljice usluga kako bi se podigla kvaliteta ustanova za rehabilitaciju i obrazovanje djece s poteškoćama u razvoju i djece s invaliditetom te kako bi se povećao obvezan propisan broj terapeuta i njegovatelja u sustavu skrbi za djecu.

USKLAĐIVANJE PRIVATNIH I POSLOVNIH OBAVEZA

Razvoj i unapređenje politika usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenog rada izuzetno je važno područje socijalnih politika o kojem ovisi položaj roditelja na tržištu rada. Posebno se to odnosi na žene koje se nalaze u nepovoljnijoj poziciji jer dominantno snose teret skrbi i brige o djeci, naročito u najranijoj dobi. Temelj ovih politika čini ulaganje u sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te osiguravanje uvjeta u kojima će oni biti jednako dostupni i priuštivi svim roditeljima. To će omogućiti lakši i brži ulazak roditelja na tržište rada. Važnu komponentu ovih politika čine i rodiljni i roditeljski dopusti.

Istraživanja pokazuju da u fazi ranog roditeljstva žene češće izlaze s tržišta rada kako bi skrbile o djeci te da se mjere koje omogućavaju duža trajanja roditeljskih dopusta negativno odražavaju na njihovu zapošljivost, što je dodatno izraženo kod žena koje imaju niži stupanj obrazovanja i slabiji socio-ekonomski status. Trajanje rodiljnih i roditeljskih dopusta treba biti u skladu sa Zakonom, uz znatno povećanje naknada  i obaveznu zaštitu zaposlenja. Poticat ćemo implementaciju mjera koje  utječu na povećanju sudjelovanja muškaraca u ulozi brige i njege o djeci u najranijem djetinjstvu.

PRAVDA ZA BLOKIRANE

Krajem 2019. u Hrvatskoj je bilo više od 230.000 blokiranih građanki, uključujući umirovljenike, nezaposlene, radnike koji rade na privremenim i povremenim poslovima i druge socijalno ugrožene građanke koje zbog nemogućnosti izvršavanja financijskih obveza nemaju pristup bankarskim uslugama ni mogućnost zadovoljenja osnovnih životnih potreba. S obzirom na to da je postojeći Ovršni zakon i dalje nepovoljan za dužnike te socijalno nepravedan, trebamo donijeti novi zakon temeljen na socijalnoj pravednosti i zaštiti građanki i slabijih strana u postupku. Trebamo uvesti snažne mjere zaštite onih dužnika koji imaju niska i neredovita primanja ili su bez njih. Novi zakon nužno mora biti primjenjiv na sve dužnike – one koji imaju otvorena dugovanja i ovrhe i novozadužene. Blokada računa ne smije biti alat za naplatu dugova jer se na taj način dodatno ugrožava socijalni i ekonomski položaj zaduženih građanki, te dovodi do njihove financijske isključenosti.

Sud je dužan paziti na zastaru dugovanja sud te je potrebno ograničiti vremenski period blokade računa privatnih i pravnih osoba za koji FINA mora napraviti plan otplate dugovanja i reprogram duga s dužnikom i vjerovnikom. Ograničit ćemo mogućnost ovrhe nad nekretninama na one vrijednosti dugovanja koje koreliraju s vrijednošću nekretnine (princip razmjernosti). To će onemogućiti ovrhe nad nekretninama u slučajevima dugovanja koja su deset puta manja od vrijednosti nekretnina. Prodaja duga trećim osobama bit će moguća isključivo uz pristanak dužnika.

Zdravlje građanki nije samo pravo, već je i strateški važan resurs za društveni napredak. Država je obvezna osigurati cjelovitu brigu za zdravlje svih građanki, a ne samo pravo na zdravstvenu zaštitu. Kako je to odavno definirao dr. Andrija Štampar, „zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti“.

U Hrvatskoj je potrošnja za zdravstvo po stanovniku i dalje niska te iznosi manje od polovine prosjeka EU. Na farmaceutske i medicinske proizvode odlazi značajno veći dio potrošnje za zdravstvo nego što je to slučaj u mnogim drugim zemljama EU, dok su uložena sredstva za dugotrajnu skrb mnogo niža od prosjeka EU. Unatoč zabrinutosti zbog posljedica pristupanja Hrvatske EU 2013. te potencijalnom iseljavanju zdravstvenih stručnjaka, u razdoblju od 2013. do 2017. porastao je broj liječnika i sestara u odnosu na broj stanovnika.

Što se tiče učinkovitosti zdravstvenog sustava, stopa onih smrtnosti koje se može spriječiti znatno je veća od prosjeka EU. Stope cijepljenja starijih osoba niske su, a smanjuju se i stope cijepljenja djece, ponegdje i do zabrinjavajućih razina.

Razlike u pristupačnosti zdravstvenog sustava velike su jer zemljopisna rasprostranjenost zdravstvene infrastrukture i ljudskih resursa značajno varira, uključujući raspoređenost liječnika obiteljske medicine. Primarna skrb fragmentirana je i, po svemu sudeći, nedovoljno iskorištena u usporedbi s bolničkom i izvanbolničkom skrbi. Dodatni su problem duge liste čekanja za sekundarno i tercijarno liječenje, a preventiva je nestala iz zdravstvenog sustava.

Jedan od ključnih problema zdravstvenog sustava financiranje je bolnica jer bolnički dugovi ugrožavaju financijsku održivost. Sustav zdravstvenog osiguranja ne prima dovoljno sredstava kako bi se iz njega plaćale javno financirane bolničke usluge, zbog čega nastaju dugovi za HZZO i za bolnice, koji su sredinom 2017. iznosili 1,1 milijardu eura.

Do sada nije postojala strategija za pružanje dugotrajne skrbi. Za sustav dugotrajne skrbi zadužene su razne zdravstvene ustanove i ustanove socijalne skrbi te je on zbog fragmentacije često neučinkovit. Zbog nedovoljne dostupnosti usluga u zajednici članovi obitelji, uglavnom žene, preuzimaju na sebe teret pružanja skrbi, što smanjuje njihovo sudjelovanje na tržištu rada. Osim toga, dugotrajna se skrb pruža i u bolnicama, što predstavlja neučinkovito iskorištavanje resursa.

U skladu s našom vizijom zdravlja stanovništva, osigurat ćemo uvjete da živimo zdravo, podržat ćemo zdravstvenu skrb u kući te razviti fleksibilan model zdravstvenog sustava koji prepoznaje različitosti područja na kojem djeluje i zajednicâ za koje skrbi. Briga za djecu počinje dobrom zaštitom zdravlja žena, kao i sustavnom pomoći članovima obitelji koji preuzimaju dužnost njegovatelja.

Integrirat ćemo zdravstvenu i socijalnu skrb kako bi najranjivije društvene skupine ostvarile pristup zdravstvenim uslugama. Naše sugrađanke koje je zdravlje učinilo ranjivima ne smijemo učiniti dodatno nevidljivima, već upravo prioritetom zdravstvene i socijalne skrbi.

Poticat ćemo razvoj suvremenog koncepta “bolnice bez zidova”, odnosno bolnica koje se partnerski odnose prema zajednici i aktivno brinu o svojim pacijentima. Politiku lijekova treba voditi uz jasan imperativ dostupnosti optimalnih terapija onima kojima su potrebne. Isto tako ljekarništvo nije trgovina nego stručna potpora građankama u brizi za njihovo zdravlje.

Sveukupno ćemo zdravstveni sustav usmjeriti na pružanje skrbi, a ne pružanje usluga. Javnim ulaganjima, boljim planiranjem i upravljanjem moramo poboljšati i pristupačnost i učinkovitost zdravstvenog sustava te osigurati da zdravstveni radnici imaju dostojanstvene radne uvjete i naknade za rad.

Revitalizirat ćemo vlastitu proizvodnju medicinskih sredstava i lijekova te smanjiti ovisnost o uvozu.

Funkcionalna zadaća odgoja i obrazovanja ne može se svesti samo na prenošenje i usvajanje novog znanja. Odgojno-obrazovni sustav mora graditi kritičkog, refleksivnog, solidarnog i empatičnog čovjeka za budućnost.

Odgoj i obrazovanje vidimo kao temeljnu društvenu zadaću, jednako kao zdravlje, ekonomski prosperitet, očuvanje prirodnog okoliša te očuvanje pojedinačnog, kolektivnog i humanog identiteta. Izgradnja otvorenog, fleksibilnog, inkluzivnog i kompetentnog obrazovnog sustava omogućit će zaokret od nepravednog društva neograničenog rasta prema održivom i pravednom društvu, kao i od društva natjecanja prema društvu suradnje i empatije. Vrijeme u kojem se nalazimo i ono pred nama ne nameće samo očitu potrebu za cjeloživotnim obrazovanjem u smislu stjecanja novih i unapređenja stečenih kvalifikacija, nego i nužnost da se profesionalno, emocionalno i socijalno osposobimo usvojiti fundamentalno nove vrijednosti, znanja i alate.

Stoga ćemo se u političkom djelovanju fokusirati na ostvarenje četiri ključna cilja:

• da vrtići i škole stvaraju jednake prilike za sve

Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da je klasna pripadnost povezana s obrazovnim odabirima i postignućima djece i mladih od ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja do visokog obrazovanja. Iz perspektive lijeve politike, takav empirijski ustanovljen obrazac ukazuje na nepravednost društva u kojem živimo, kao i na nepravednost sustava obrazovanja koji učvršćuje umjesto da transformira klasne razlike. Isto tako, sadašnji obrazovni sustav podržava rodne stereotipe, učvršćuje rodne nejednakosti kao i nejednakosti različitih obiteljskih i partnerskih odnosa.

Zalažemo se za proaktivnu ulogu odgojno-obrazovnih ustanova u vidu afirmacije rodne ravnopravnosti i kritike patrijarhata i heteronormativnosti.

Kao preduvjet stvaranja jednakih prilika za sve, predškolsko obrazovanje učinit ćemo dostupnim, obveznim već od 4. godine života i besplatnim za svu djecu u Hrvatskoj. Obvezu financiranja predškolskog obrazovanja osim lokalne samouprave preuzet će i država, što se odnosi i na ulaganja u infrastrukturu.

Osnovnu školu, obveznu za sve, produljit ćemo na 9 godina čime će se ostvariti bolja priprema učenika za nastavak srednjoškolskog obrazovanja i otvoriti prostor za širenje i obogaćenje izbornosti u višim razredima osnovne škole te time omogućiti učenicima da jasnije prepoznaju svoje sklonosti i interese i razviju svoje potencijale. Posebno, osnažit ćemo različite oblike rada s učenicima koji imaju posebne odgojno-obrazovne potrebe.

• da u vrtićima i školama rade društveno priznati, stručni i zadovoljni odgajatelji, učitelji i nastavnici

Niti jedna reforma sadržaja, forme, metode u odgojno-obrazovnim ustanovama ne može se provesti bez odgajatelja, učitelja i nastavnika. Preduvjet zaokreta u obrazovanju je reafirmacija tih profesija. Nije riječ samo o ekonomskoj, nego temeljnoj afirmaciji koja prepoznaje radnike u odgojno-obrazovnim ustanovama kao one koji najbolje znaju koje su potrebe, želje, interesi i mogućnosti djece i mladih.

Postupno, ali energično poboljšat ćemo materijalni status odgajatelja, učitelja i nastavnika sve dok ne dosegne razinu koja će te profesije primjereno materijalno prepoznati i učiniti ih privlačnima za nove generacije. Izradit ćemo i nacionalni program stipendiranja svih studenata nastavničkih studija s posebnim pogodnostima za deficitarne discipline, kao i sveučilišnog studija ranog i predškolskog odgoja

Istovremeno, školama i učiteljima ćemo povjeriti autonomiju u izvođenju nastavnih programa, uz vanjsko vrednovanje čija je svrha podrška, te prilagoditi normiranje nastavnih opterećenja vodeći osobito brigu o nastavi s učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama.  Založit ćemo se i za Pravilnik o napredovanju koji će kompetencije učitelja i nastavnika procjenjivati metodologijom i alatima primjerenima kvalitativnoj, umjesto kvantitativnoj procjeni.

• da se u vrtićima i školama kritičkom pedagogijom pripremaju djeca i mladi da doprinesu ostvarivanju pravednijeg, tolerantnijeg, solidarnijeg, održivijeg društva budućnosti

Sadržajno težište u svakoj specifičnoj disciplini trebamo pomaknuti od činjeničnog znanja prema sposobnosti za analitičnim, kritičnim, prema novom. Rasprave o formalnom obrazovanju prečesto se svode na njegovu ulogu u pripremi mladih za tržište rada. No, ciljevi formalnog obrazovanja su mnogostruki: razvoj osnovnih i viših kognitivnih vještina, usvajanje specifičnog znanja, priprema građanki za sudjelovanje u političkim procesima, društvenom životu, umjetničko oplemenjivanje kao i priprema za buduće profesionalne uloge.

U cilju reafirmacije humanističke paradigme u odgoju i obrazovanju, založit ćemo se za povećanje broja sati umjetničkog obrazovanja kao pretpostavke razvoja kreativnog rada, kritičkog promišljanja, uvažavanja različitosti i izgradnje identiteta. Uvest ćemo građanski odgoj i obrazovanje kao zaseban predmet pri čemu cilj tog predmeta neće biti usvajanje činjeničnog znanja o tome kako funkcionira postojeći politički sustav, već stvaranje kritičkih i angažiranih građanki posvećenih izgradnji pravednijeg, održivijeg i solidarnijeg društva budućnosti.

Poticat ćemo unutar sustava obrazovanja rano upoznavanje s postignućima i sustavom suvremene znanosti, novim tehnologijama i tehnološkim sustavima koji bi trebali biti temelj održive i pravednije budućnosti te ćemo razvijati kritičku medijsku pismenost kako bi mladi bili spremni biti aktivni oblikovatelji pravednijeg i održivijeg društva.

Vezano za srednješkolsko strukovno obrazovanje, revidirat ćemo sadašnji model koji onemogućava vertikalnu prohodnost kroz obrazovni sustav.

Založit ćemo se za ukidanje vjeronauka u školskim programima. Škola podrazumijeva propitivanje, istraživanje, kritičko povezivanje činjenica temeljeno na znanstvenim spoznajama – stoga je vjersko učenje temeljeno na dogmi kao dio školskog programa kontradikcija u sebi.

• da vrtići i škole budu primjeri participativne demokracije

Odnosi unutar odgojno-obrazovnih ustanova često su hijerarhijski postavljeni, a škole svojim radom ne ostvaruju ideal participativne demokracije.

Zalažemo se za demokratsku školu u kojoj su svi važni akteri uključeni u život škole na svim razinama.

Sadašnji način izbora ravnatelja treba zamijeniti sustavom u kojem će ravnatelja škole birati zbornica. Istovremeno, ravnateljima treba dati veću autonomiju djelovanja i veću odgovornost. Osnažit ćemo i ulogu vijeća učenika i vijeća roditelja, ali istovremeno prikladnim odlukama implicirati i odgovornost roditelja kao dionika obrazovnog procesa.

U ostvarenju ovog cilja osnažit ćemo i prisutnost škole u zajednici kroz oblike volontiranja i aktivizma učenika u okviru obaveznog nastavnog programa. Također, ojačat ćemo važnost školskog kurikuluma kao temeljnog dokumenta škole, te osnaživati kapacitete lokalne samouprave u provedbi školskih kurikuluma i izvannastavnih aktivnosti.

Visoka učilišta vidimo kao mjesta širenja i obrane temeljnih društvenih vrijednosti: dijaloga, tolerancije, solidarnosti, kao mjesta koja služe znanstvenom, kulturnom, gospodarskom i općem napretku zajednice. Posebno ćemo poticati razvoj zelenih i održivih visokih učilišta te osnaživati njihovu ulogu u rješavanju društvenih izazova na lokalnoj i regionalnoj razini s ciljem razvoja pravednijeg i humanijeg društva.

Visoko obrazovanje ima važnu socijalnu dimenziju. Zalažemo se za pravedno i socijalno uključivo visoko obrazovanje koje različitim mjerama omogućuje da upis, studiranje i završetak studija ne budu predodređeni životnim okolnostima i osobnim karakteristikama, poput klasne pripadnosti ili invaliditeta, a koje su izvan neposrednog utjecaja pojedinca.

Prepoznajemo vrijednost svih znanstvenih područja te specifičnosti umjetničkog područja.  Poticat ćemo i interdisciplinarne studijske programe i istraživanja te jačati kapacitete visokih učilišta za primijenjena istraživanja, stručne i tehnologijske projekte i za doprinos prilagodbi zajednice novim tehnologijama i oblicima komunikacije, ne umanjujući pritom važnost temeljnih i teorijskih istraživanja.

Poticat ćemo visoka učilišta na otvorenost i odgovornost prema zajednici, ali s punom autonomijom u akademskom djelovanju što je nužan uvjet kritičkog promišljanja i nezavisnog iznošenja stavova temeljenih na znanstvenim istraživanjima i akademskim vrijednostima. Visoka učilišta moraju unaprijediti kvalitetu svog nastavnog, znanstvenog i umjetničkog djelovanja prema međunarodnim mjerilima i u skladu s različitim koncepcijama kvalitete unutar različitih područja i disciplina.

Polazimo od uvjerenja da su javno financirana znanost i visoko obrazovanje ključ  pronalaženja rješenja za izazove budućnosti. Dosadašnje političke elite svele su znanost, istraživanje i razvoj inovacija u RH na puko preživljavanje. Naša izdvajanja za znanost su manja od 1% BDP-a, što je upola manje od prosjeka zemlja OECD-a. Zalažemo se za postepeno povećanje ulaganja u znanost, istraživanje i razvoj inovacija s ciljem da do 2025. dosegnemo razinu od barem 2% BDP-a ulaganja u znanost, istraživanje i razvoj inovacija.

U fokusu ulaganja trebaju biti kapitalni izdaci za stvaranje fizičke, digitalne i tehnološke znanstvene infrastrukture. Posebni naglasak treba staviti i na razvoj ažurne digitalne infrastrukture poput sustava za pohranu i obradu podataka. Trebamo izgraditi i osigurati modernu infrastrukturu, katalogizirati je i umrežiti kako bi se sva znanstvena oprema koristila i dijelila racionalno te kako bi se izbjegavalo nepotrebno i skupo dupliranje ulaganja u opremu.

Izazov je istovremeno podržati izvrsnost te osigurati široku podršku svim znanstvenim područjima. Poticat ćemo interdisciplinarnost i suradnju između znanstvenih područja u potrazi za komplementarnim odgovorima ili prijedlozima odgovora na realne društvene, ekonomske, tehnološke i klimatske izazove.

Jačat ćemo inicijative usmjerene na otvoren pristup, otvorene resurse i otvorene podatke, te otvoriti javnu raspravu o sustavu prava intelektualnog vlasništva i politike licenciranja. Nove tehnologije i infrastrukture koje imaju značajan učinak za društvo moraju postati javnim dobrom, svima jednako dostupnim i raspoloživim.

Pored neupitne akademske slobode, znanstveni sektor mora istovremeno prepoznati svoju odgovornost prema gospodarenju i upravljanju akademskim sektorom i svim raspoloživim resursima. Akademska sloboda u radu i istraživanju mora biti zagarantirana međutim mora istovremeno biti praćena visokom razinom odgovornosti u  upravljanju i korištenju javnih resursa u znanosti i istraživanju.

Sadašnje projektno financiranje znanstvenih istraživanja treba dopuniti i harmonizirati s programskim i dugoročnim financiranjem.

Strukturne slabosti našeg mirovinskog sustava brojne su i ne mogu se svesti samo na nepovoljan omjer broja osiguranika i broja korisnika. One su posljedica čitavog niza štetnih odluka donesenih u posljednja tri desetljeća, koje su rezultirale trajno visokom nezaposlenošću, visokim udjelom neaktivnosti među radno sposobnim stanovništvom, malom potražnjom za radom, velikim udjelom nesigurnih i privremenih poslova, suženim mogućnostima za ostvarivanje kontinuirane radne karijere te visokim udjelima sive ekonomije. Stoga bilo kakve mjere produžavanja dobne granice za odlazak u mirovinu ili penalizacija prijevremenih odlazaka u mirovinu predstavljaju potpuno neadekvatan način za sanaciju mirovinskog sustava.

Prvi koraci u rješavanju suštinskih pitanja slabosti mirovinskog sustava zasnovanog na međugeneracijskoj solidarnosti sljedeći su :

• suzbijanje politika isplata nevjerodostojnih minimalnih plaća, koje se oslanjaju na isplatu dijela plaća na nelegalne načine od strane poslodavaca – riječ je o praksi koja zloupotrebljava mehanizam zaštite najslabije plaćenih radnika unutar mirovinskog sustava;
• redefiniranje mirovina koje se isplaćuju po posebnim propisima – trenutno preko 175.000 umirovljenika prima mirovine priznate i/ili određene po posebnim propisima. Te su mirovine u prosjeku znatno veće, za neke skupine i višestruko, od mirovina obračunatih po Zakonu o mirovinskom osiguranju. Povlaštene mirovine koje su rezultat političkih povlastica ili nevjerodostojnih podataka potrebno je ukinuti, a one koje predstavljaju jedini izvor prihoda kućanstava treba iz fonda mirovinskog osiguranja prebaciti tamo gdje pripadaju – u odgovarajuće socijalne programe financirane iz državnog proračuna;
• reguliranje tržište rada kroz smanjenje nestandardnih, privremenih oblika zaposlenosti, suzbijanje sive ekonomije te stvaranje uvjeta rada koji potiču stabilnost radnih odnosa, zalog su za siguran prihod po izlasku iz svijeta rada;
• prepoznavanje dvostruke opterećenosti žena kroz plaćeni i neplaćeni kućanski rad – žene u Hrvatskoj unutar propisanog radnog vijeka odrade prosječno 10.45 godina neplaćenog kućanskog rada, dok muškarci prosječno odrade tek 4.94 godina.

Zanemarivanje problematike stanovanja posljedica je širenja tržišne logike na sve veći broj društvenih domena i posljedično razbijanja socijalne države. U Hrvatskoj je stambena politika svedena na poticanje zaduživanja kućanstava stambenim kreditima. Niti jedna vlada od devedesetih naovamo nije prepoznala stambenu politiku kao kompleksan problem i društvenu zadaću koja zahtijeva strategiju održivog financiranja javne i neprofitne stambene izgradnje, regulaciju odnosa najmoprimca i najmodavca te kapacitiranje lokalnih samouprava za upravljanje ovim kompleksnim sustavom.

Stambena problematika posebno pogađa mlađe generacije, a vlasništvo nad nekretninama neravnomjerno raspoređeno  je generacijski i rodno. U izmijenjenim okolnostima tržišta rada mladi su u nemogućnosti dostupnim javnim programima i unutar ponude na tržištu ostvariti priliku za sustavno rješavanje vlastitog stambenog pitanja: između 70 i 80 posto mladih u dobi od 18 do 34 godine još živi s roditeljima. Na taj im je način onemogućena emancipacija.

Država i gradovi trebaju regulirati stanje na tržištu nekretnina na način da balansiraju ponudu javnog stambenog prostora i neprofitnih alternativa i tako kontroliraju rast cijena nekretnina na tržištu.

Smatramo promašenom politiku subvencija stambenih kredita kojom stotine milijuna kuna javnog novca završe kao profit banaka i prodavača nekretnina umjesto da se taj novac ulaže u gradnju javnih stanova za najam. Prvi razlog zbog kojeg je ovakva stambena politika promašena je taj što u mjesecima dodjele državnih subvencija cijene nekretnina rastu, posebice u Zagrebu i na obali. Najviše koristi od toga imaju banke čije kredite država subvencionira pomažući im tako u boljem plasmanu kredita. Budući da se prosječna cijena povećava za vrijeme subvencija, banke ostvaruju veću dobit, kao i prodavatelji nekretnina.

Drugi razlog zašto je ovakva stambena politika promašena jest taj što subvencije za kredite nisu dostupne velikom broju mladih koji nisu kreditno sposobni  jer imaju ugovor o radu na određeno vrijeme, povremeni ugovor o djelu i slično. Iako je deklarativno usmjerena mlađoj populaciji, ova mjera ne uzima u obzir važne i sve prisutnije trendove prema kojima mladi sve više rade na kratkoročne ugovore i u drugim oblicima privremenog rada, zbog čega ne mogu dobiti kredite niti su im isti priuštivi.

Prioritet stambene politike, umjesto subvencioniranja bankovnih kredita za kupnju stanova, treba biti razvoj fonda javnih stanova za najam. Takvih je stanova sada u Hrvatskoj samo 2%, dok je europski prosjek 15%. Prednosti javnih stanova za najam sastoje se u tome da se oni ne mogu preprodavati, ostaju u trajnom javnom vlasništvu i dostupni su širem krugu građanki, uključujući i mlade. Osim što se na taj način otvara životno važna mogućnost povoljnijeg najma, dostupnog puno širem krugu ljudi, javni stanovi za dugoročni najam mladima također stvaraju veću sigurnost i indirektno utječu na čitav niz životnih odluka. Ponuda jeftinijeg javnog najma stabilizirala bi ukupno kretanje cijena nekretnina.

S obzirom na navedeno, zalažemo se za:

• pokretanje programa gradnje javnih stanova za najam;
• adekvatno reguliranje odnosa najmoprimca i najmodavca na tržištu;
• zaštitu prava stanara u najmu;
• kontrolu tržišta kroz pružanje alternative zaduživanju;
• prestanak prebacivanja javnih sredstava u privatne banke subvencijom pojedinačnih kredita;
• uspostavu strukture upravljanja javnim stambenim fondom u kojoj su zastupljeni korisnici, javna uprava i ostali akteri;
• adekvatnu regulaciju platformi koje se bave kratkoročnim najmom u turističke svrhe.

Kulturu prepoznajemo kao jedan od temelja društvenog razvoja, mjesto susreta različitosti i prostor dijaloga. U današnjim uvjetima brzine, raspršenosti pažnje, fragmentacije interesa i medijski zasićenog okruženja, kultura treba osigurati prostor dijaloga o društvu u kojem živimo i osigurati uključenost svih u taj dijalog, stvoriti prostor za nastanak i razvoj novih praksi te očuvati tradiciju i baštinu u njenoj mnoštvenosti.  Kultura stoga mora biti demokratična: ona je od sviju i za sve. Ona nije jedna nego mnoštvena i prostor je antagonizama. U njoj se progovara i pregovara o odnosima društvene dominacije, slobode i emancipacije. Uključivost, uključenost i ravnopravno sudjelovanje stoga su temelji demokratične kulture.

Kultura je i sustav institucija, obrazovanja, specijalizacije i rada. Međutim u sustavu, koji se značajno razlikuje od polja do polja, mnogi rade u neadekvatnim uvjetima i izloženi su dugotrajnoj socioekonomskoj nesigurnosti. Stoga produkcijski i socijalno-ekonomski uvjeti moraju biti pravični.

Kulturu vidimo kao centralno mjesto u kojem se susreću brojne politike usmjerene na društveni boljitak. Ona nije izolirana, samodostatna, ne pripada tek slobodnom vremenu i razonodi, nego je duboko utkana u obrazovne, socijalne, gospodarske i zelene politike kao i politike usmjerene na razvoje lokalnih zajednica.

Temeljem ovih načela kroz proces široke participacije izradit ćemo strategiju budućeg kulturnog razvoja koja će se zasnivati na sljedećim ciljevima i smjernicama:

• Transformacija kulturnog sektora i integracija kulture s drugim društvenim poljima: Inicirat ćemo transformaciju i stabilizaciju kulturnih ustanova i razvoj inovativnih modela upravljanja koji uključuju stvaratelje, kulturne aktere i javnost. Dokinut ćemo desetljetnu praksu upravljanja ustanovama po načelu podobnosti i menadžerizma koje rezultiraju kulturom koja izbjegava tematizirati i istinski provocirati zbilju unutar koje nastaje. Također poticat ćemo decentralizaciju, kulturnu suradnju i razmjenu na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini; ojačat ćemo aktere u kulturnom sustavu koji su usmjereni na uključivanje i poticanje kreativnosti i participaciju građanki, a čitav sustav ćemo snažnije orijentirati prema uključivanju različitih društvenih skupina i različitih kultura. Na kraju, radit ćemo na razvoju programa, mjera i potpora za kvalitetnije povezivanje kulture sa sektorima obrazovanja, socijalnih politika, gospodarstva i poduzetništva, turizma i zaštite okoliša kako bi se ostvarili puni potencijali i utjecaj kulture i kreativnosti te kako bi one doprinijele razvoju i održivosti tih sektora.
• Osiguravanje produkcijskih i socijalnih uvjeta za umjetnički i kulturni rad: Povećat ćemo ukupno izdvajanje za kulturu i umjetnost, financiranje za vaninstitucionalne programe i samostalne umjetnike, osigurati sredstva za unapređenje prostornih i drugih produkcijskih uvjeta. Razvit ćemo kvalitetniji i razrađeniji sustav potpora za nove programe, inicijative i organizacije dopuštajući im da realiziraju svoj potencija lu većoj mjeri no što im trenutni sustav dopušta. Poticat ćemo poboljšanje radnih uvjeta u polju kulture i uvođenje sustava potpora umjetnicima kako bismo osigurali dostojanstvene uvjete života ljudima koji rade u polju kulture dominantno obilježenom prekarnim oblicima rada.
• Poticanje dostupnosti i uključivosti kulture te ravnopravnog sudjelovanja: U svrhu decentralizacije i dostupnosti kulture ojačat ćemo produkcijske i prezentacijske uvjete te potaknuti kvalitetniju integraciju kulture u svakodnevni život u manjim sredinama. Cjelokupni kulturni sustav u svim njegovim aspektima orijentirat ćemo prema uključivanju i ravnopravnom sudjelovanju socijalno marginaliziranih skupina, kultura manjina i migrantskih zajednica. Zauzimat ćemo se za pravo pristupa širokopojasnom Internetu za sve i za veću dostupnost kulturno-umjetničkih sadržaja, kako tradicijskih tako i suvremene produkcije, putem digitalnih kanala.

Mladi u Hrvatskoj ne vjeruju Vladi ni Saboru, osjećaju da ih se ne pita dovoljno te da nemaju ni utjecaj na promjene u svojoj zajednici ni utjecaj na politike. Ti su problemi identificirani i prepoznati, ali ne postoji politika za mlade. Nema zakonodavnog okvira za podršku udrugama mladih i za mlade te posljedično nedostaju politike i mjere koje odgovaraju na probleme i potrebe mladih.

Hrvatska se nalazi na začelju EU po prosječnoj dobi osamostaljivanja s prosjekom od 31,8 godina, što jasno pokazuje koliko manjak priuštivog stanovanja pogađa mlade. Mjere poput sufinanciranja kredita ne rješavaju problem s obzirom na relativno visoku nezaposlenost mladih, velik broj onih koji se ne obrazuju, nisu na tržištu rada niti su u nekom obliku edukacije. Studenti su zbog manjka smještajnih kapaciteta u studentskim domovima prisiljeni ići u najam, uglavnom bez ugovora, što rezultira kršenjem njihovih prava. Negativne posljedice toga  vidljive su kada se studente izbacuje iz stanova na početku turističke sezone. Osim studenata, u lošoj poziciji nalaze se i osobe koje su izašle iz sustava alternativne skrbi, odnosno stambenih zajednica mladih ili udomiteljskih obitelji.

Stambena politika presudna je za priuštivost stanovanja mladima, o čemu govorimo u istoimenom poglavlju. Stoga ćemo povećati kapacitete studentskog smještaja i ponuditi subvencionirani najam mladima iz alternativne skrbi, žrtvama nasilja i studentima u mjestima bez studentskog smještaja.

Mladi su u posebno lošem položaju i na tržištu rada. Većina ih započinje raditi u odnosima određenima kratkoročnim ugovorima, u agencijskim i drugim oblicima nesigurnih radnih uvjeta. Studentski  je radpraktički nereguliran, a umjesto da bude izvor džeparca ili da služi da stjecanje praksa, on je zamjena za nedostatne mjere socijalne države. Obrazovanje mora biti ne samo besplatno nego i dostupno, što ono nije ako studenti moraju raditi da bi mogli studirati.

Mjerama usmjerenim na tržište rada, prije svega regulacijom privremenih oblika rada, direktno ćemo utjecati na status mladih i prakse vezane uz napuštanje roditeljskog doma i osamostaljivanje. Razvit ćemo sustav stručne prakse tijekom studija, reformirat ćemo studentski rad, regulirat ćemo rad putem platformi (poput onih za dostavu ili taksi službe), omogućit ćemo mladima bez radnog staža naknadu u periodu traženja posla.

Potrebno je informirati mlade o radničkim pravima, važnosti sindikalnog udruživanja, mirovinskom te poreznom sustavu. Zbog neprovođenja građanskog odgoja i obrazovanja, mladi nisu upoznati sa svojim pravima i podložniji su različitim oblicima političke manipulacije i iskorištavanja. Škole uglavnom ne koriste vijeća učenika za raspravu i donošenje odluka o smjeru razvoja, već se vijeća osnivaju samo radi zadovoljavanja propisa. Slično je i s jedinicama lokalne i regionalne samouprave koje bi trebale osnovati Savjet mladih te direktno s mladima donositi odluke o politikama za mlade i o razvoju zajednice. U Hrvatskoj je tek jedna petina jedinica lokalne i područne samouprave osnovala savjete mladih, a još je manji broj onih koje aktivno rade i uključuju Savjet.

Ne želimo biti oni koji samo pričaju o mladima već oni koji pričaju s mladima te zajedno s njima nude rješenja za bolji položaj mladih u društvu.

Rodna i spolna ravnopravnost uključuje sve skupine marginalizirane po rodnoj i spolnoj osnovi: sve žene, sve transrodne i sve interspolne osobe. Ona se nadalje usložnjava prepoznavanjem višestrukih osnova za diskriminaciju koja pogađa primjerice žene, trans i interspolne osobe koje nisu heteroseksualne, koje su osobe s invaliditetom, Romi, seksualne radnice ili migranti.

U domeni rada zalažemo se za poštivanje prava na jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti te za implementaciju mehanizama osiguranja transparentnosti plaća jer se time unapređuje pristup informacijama i olakšava primjena načela jednake plaće.

Postojeći rodni jaz u plaćama, koji u Hrvatskoj iznosi 10,5 posto, ne može se riješiti samo uvođenjem mehanizama osiguranja transparentnosti plaća. Taj jaz  prvenstveno je proizvod podjele na „ženske” i „muške” djelatnosti, pri čemu su one „ženske” sustavno manje plaćene. On je posljedica činjenice da su i unutar istih sektora žene često zaposlene na nižim i lošije plaćenim radnim mjestima, dok istovremeno još uvijek snose najveći teret brige za bližnje. Stoga smatramo da se smanjenju rodne neravnopravnosti na tržištu rada treba pristupiti aktivnim radom na uklanjanju svih navedenih prepreka koje sustavno proizvode neravnopravnost.

Politika ne smije biti sfera djelovanja obilježena rodnom i spolnom neravnopravnošću. Od početka svog djelovanja primjenjujemo  ZIP model na kandidacijskim listama i postavljamo isti zahtjev pred ostale političke stranke. Postojeće kvote od minimalno 40% podzastupljenog spola na kandidacijskim izbornim listama trebaju postati obvezan uvjet za prihvaćanje lista. Zalažemo se za rodnu i spolnu različitost na izbornim listama kako bi one odražavale realnu sliku društva.

Provest ćemo potpunu primjenu Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. To uključuje:

• sprečavanje nasilja kroz edukaciju javnopravnih djelatnika o rodno utemeljenom nasilju;
• obrazovanje mladih kroz nastavne programe u koje su uključene teme rodne ravnopravnosti i nestereotipnih rodnih uloga;
• nenasilno rješavanje sukoba i rodno utemeljenog nasilja;
• uspostavljanje terapijskih programa za počinitelje nasilja u obitelji i seksualnog nasilja.

Potpuna implementacija Konvencije odnosi se i na zaštitu žrtava, na način da se:

• pri svakoj invervenciji zbog nasilja izrade procjene rizika od ponavljanja nasilja;
• donesu mjere za sigurnost žrtava i svjedoka,
• donesu hitne mjere zaštite i izmještanje nasilnika iz obiteljskog doma;
• olakša pristup uslugama podrške kao što su skloništa, savjetovališta, psihološka i pravna pomoć za sve žrtve.

Brzim i učinkovitim kaznenim progonom trebamo osigurati primjereno i odgovarajuće sankcioniranje nasilja, vodeći računa o sprečavanju sekundarne viktimizacije tokom istražnih i sudskih postupaka.

Skloništa za žene i djecu žrtve nasilja moraju biti u potpunosti javno financirana i autonomna u svom djelovanju. Potrebno je uvesti proračunsko financiranje svih mjera prevencije, zaštite i sankcioniranja seksualnog nasilja u skladu s preuzetim međunarodnim i zakonskim obvezama. Važno je implementirati dugoročno, a ne projektno, financiranje nezavisnih usluga za podršku ženama žrtvama nasilja u zajednici koje vode specijalizirane organizacije civilnog društva (SOS linije, savjetovališta i skloništa). Potrebno je uspostaviti i financirati skloništa i savjetovališta u regijama i sredinama gdje ih nema i to kroz suradnju sa specijaliziranim organizacijama civilnog društva.

Reproduktivno zdravlje i s njime povezana prava temelj su ljudskih prava rodno i spolno marginaliziranih osoba (žena, transrodnih i interspolnih osoba), tjelesne autonomije, digniteta, integriteta, kao temelj za mogućnosti donošenja odluka o vlastitom životu. Drugim riječima, reproduktivno zdravlje predstavlja ključnu polugu rodne ravnopravnosti u društvu.

Dostupan, siguran i legalan pobačaj temeljno je ljudsko pravo. Stoga nedvosmisleno odbacujemo postojeći represivni diskurs i protivimo se svakoj promjeni zakona o pobačaju koja bi umanjila reproduktivna prava smanjujući pristup sigurnom i dostupnom pobačaju. Protivimo se legislativnim promjenama u vidu predviđenih razloga za pobačaj, ili u vidu postavljanja psiholoških i socijalnih prepreka kao što je obavezno savjetovanje. Osigurat ćemo da kontracepcija i pobačaj budu besplatni i financirani kroz sustav obveznog zdravstvenog osiguranja.

Protivimo se institutu priziva savjesti, odnosno zakonskoj mogućnosti da se on koristi naknadno, umjesto prije izbora profesija koje su osnovne u brizi za žensko i LGBTIQ+ zdravlje i u pružanju ravnopravne i kvalitetne zdravstvene usluge. Osigurat ćemo provedbu kvalitetne i primjerene zdravstvene skrbu kako bismo ostvarili stvarnu rodnu i spolnu ravnopravnost u Hrvatskoj.

Za LGBTIQ+ građanke tražimo izjednačavanje prava u svim domenama života. Kod donošenja politika, odnosno uvođenja mjera i promjena koje se tiču LGBTIQ+ osoba, nužno je da predstavnici tih populacija budu direktno uključene u proces izrade politika.

LGBTIQ+ osobe susreću se s brojnim problemima, a neki od najvažnijih su:

• nasilje u privatnom i javnom prostoru zbog seksualne orijentacije, spolnih karakteristika, rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja koje nije pravodobno prevenirano adekvatnim obrazovanjem, niti je primjereno sankcionirano i procesuirano od strane službenih osoba;
• ugrožavanje zdravlja i kršenje dostojanstva transrodnih i interspolnih osoba i njihovog prava na odlučivanje o vlastitom tijelu zbog neadekvatnih zakonskih i podzakonskih dokumenata i praksi;
• diskriminacija pri zapošljavanju i na radnom mjestu, posebice za transrodne osobe;
• neravnopravnost u zakonima u pogledu udomljavanja i posvajanja, poteškoća u reguliranju osobnih pitanja poput oznake spola, zaštite od diskriminacije temeljem spolnih karakteristika, povrede prava na privatnost;
• povećana izloženost riziku od višestruke diskriminacije u raznim domenama života što dodatno otežava pristup osnovnim potrebama i ostvarivanju ljudskih prava;
• nedostatak kapaciteta i financijskih sredstava za samoorganiziranje LGBTIQ+ inicijativa i zajednica.

Nužno je uvesti redovno obrazovanje za javne službenike na temu specifične diskriminacije i nasilja nad LGBTIQ+ osobama. Edukacija policijskih službenika i sudaca treba se nastaviti te treba uključivati i prepoznavanje zločina iz mržnje na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta, odnosno primjenu antidiskriminacijskog zakonodavstva RH koje prepoznaje zločin iz mržnje na osnovi rodnog identiteta i seksualne orijentacije. Presude vezane za zločin iz mržnje nisu ujednačene, niti su počinitelji adekvatno kažnjeni.

U suradnji s obrazovnim institucijama i organizacijama civilnog društva osigurat ćemo sustavno obrazovanje i provoditi kampanje protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije u našemu društvu. Posebna pažnja bit će usmjerena na kapacitiranost sudova da učinkovito postupaju prema slučajevima diskriminacije i zločina iz mržnje.

U Hrvatskoj trenutno ne postoji klinika koja se bavi specifičnim zdravstvenim problemima transrodnih osoba, niti mreža stručnjaka za mentalno i fizičko zdravlje gdje LGBTIQ+ osobe mogu biti sigurne da će dobiti adekvatnu pomoć. Osigurat ćemo dostupnost ovih zdravstvenih usluga svim LGBTIQ+ osobama.

Za LGBTIQ+ populaciju izjednačit ćemo sva prava u svim domenama života, uključujući i pravo na udomljavanje i posvajanje djece pod istim uvjetima kao i za sve ostale osobe i parove.

Omogućit ćemo brzu, transparentnu i dostupnu proceduru pravnog priznanja roda. Osigurat ćemo zaštitu prava interspolnih osoba dodavanjem spolnih karakteristika među zaštićene osobine u antidiskriminacijskim zakonima i kaznenom zakonu kod definiranja zločina iz mržnje.

Zabranit ćemo intervencije na spolnim i reproduktivnim organima svih osoba, posebno djece, uključujući interspolne osobe i djecu, kao i druge terapije (npr. hormonalna) koje se provode bez informiranog pristanka osobe u svrhu prilagodbe tipično muškim odnosno ženskim spolnim karakteristikama, a koje nisu medicinski hitne i nužne.

Poticat ćemo  i osnaživati samoorganizirane LGBTIQ+ inicijative i zajednice, pogotovo one posvećene problemima višestruke diskriminacije.